Kušnje

Cijeli život nas prate kušnje, manje ili veće. Tim kušnjama naša vjera se provjerava. Koliko je jaka, postojana. Nemojmo se žaliti kada nas zadese kušnje. Pa i Isus je cijeli život imao kušnje. One su se najviše ispoljile kada se osamio 40 dana u pustinji. Da li je tako i u našem životu? Što znači provesti neko vrijeme u pustinji? Za mene je pustinja simbol osamljenosti, izdvojenosti. Kada želimo da razmislimo, da se molimo, da donesemo neku odluku – sklanjamo se u stranu. Nije li logično da će baš tada đavao da nas napadne? Naravno. U trenucima kada smo izdvojeni, sami sa svojim mislima ili u razgovoru s Bogom, ili kada donosimo neke važne odluke – baš tada nas napada, ometa đavao. Želi da nas poremeti, da nam „pomrsi konce“, da nas zbuni, udalji od Boga. Samo čvrsta vjera, ustrajnost, postojanost, izdržljivost će nam pomoći. Isus nije bio izuzet od napada. On je Bog, ali i čovjek. Znao je to đavao, a zna koliko smo mi ljudi slabi. Kušnjama u pustinji „dirao“ je i Njegovu ljudsku i božansku stranu, osobu. Prvo je pošao od materijalnog. Znao je da je Isus gladan. Međutim, budimo i mi mudri kao Isus, učimo od njega, oduprimo se. Divan nam je primjer dao Isus – „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.“ Skupljajmo blago za nebesa, a ne na zemlji. Ne smatrajmo materijalno bitnijim od Boga i Njegove Riječi. Drugom kušnjom đavao je „gađao“ na vlast. Znao je da je Isus i Bog i da on vlada svime. Zato je i napomenuo da mu se anđeli klanjaju i da će ga oni spasiti. No, Isusu vlast, vladanje, superiornost nisu bitni. Upravo zbog te Njegove jednostavnosti On nam poručuje – „Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega.“ Ne dozvolimo da postanemo oholi, nadmeni. Nitko nije na ovom svijetu iznad drugog, svi smo jednaki. Ne pokušavajmo sebe stavljati iznad drugih, preuzimati vlast. Naposlijetku đavao želi Isusa navesti da prijeđe na njegovu, mračnu stranu. Nudi mu sjaj, bogatstvo, slavu. Isto se cijeli život dešava i nama. Uvijek težimo ka materijalnom, zgrćemo bogatstvo. Time se đavao „naslađuje“. Zna da kada smo time zaokupirani, zaboravljamo da je skupljanje blaga za vječni život mnogo bitnije. No, dobijamo pouku od Isusa – „Gospodinu, Bogu svome se klanjaj i njemu jedinom služi!“ Eto nam putokaza. Budimo zagledani u Boga i mislimo na vječni život. Za kraj bih izdvojila nekoliko misli iz Jakovljeve poslanice: „Pravom radošću smatrajte, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje znajući da prokušanost vaše vjere rađa postojanošću. Ali neka postojanost bude na djelu savršena da budete savršeni i potpuni, bez ikakva nedostatka. Blago čovjeku koji trpi kušnju: prokušan, primit će vijenac života koji je Gospodin obećao onima što ga ljube.“ Eto nam pouke – sve naše kušnje vode ka tome da naša vjera očvrsne, da očvrsne naš odnos s Bogom. Bog zna koja je naša granica izdržljivosti. Neće je prijeći. A mi ćemo utemeljiti vjeru, postati postojaniji, ustrajniji i kako kaže Jakov u svojoj poslanici – „Savršeni i potpuni, bez ikakva nedostatka.“ I na kraju ovog zemaljskog sačekat će nas vječni život.

Jelena Pinter