Duhovni kutak

Živimo u sve ubrzanijem vrijemenu. Pritišću nas brige, problemi. Kušnji ima sve više i vrijemenom su sve teže. U svoj toj životnoj trci, za kako mi kažemo često – „bolji život“, treba se zaustaviti i zapitati – „Kamo idemo?“

U mjesecu kolovozu mnogi nas blagdani, svetkovine podsjećaju koliko su nebo i zemlja blizu. Slavimo Preobraženje Gospodinovo, Uznesenje Blažene Djevice Marije – Veliku Gospu, ... Naše preobraženje na ovoj zemlji događa se tijekom molitve.

Često se znamo „gurati“ svugdje, pa i ondje gdje nam nije mjesto, gdje baš i ne možemo pomoći. No, ubijeđeni smo da sve možemo i tjeramo po svome. Nije li bolje raditi ono u čemu smo dobri, a ne odmagati na drugim mjestima? Znamo se

Stvoritelj od početka stvori muško i žensko. Čovjek će ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja. Ovim

Usponi i padovi u našem životu liče na valove koji se pojavljuju na moru. Oni su kao plima i oseka koji čine naš život. Dođu i prođu. Valovi odnose nečistoće i bistre more. Tako nam sve poteškoće daju snagu, još veće pouzdanje u Boga,

Svatko od nas je doživio u toku svog života više poteškoća. Bile one male ili veće, znaju nas „izbaciti iz koloseka“, „poremetiti svakodnevnicu“. Međutim, sve poteškoće nas nečemu mogu naučiti, usmjeriti nas na pravi put, pomoći

Kada doživimo neki neuspjeh upućujemo kritike ljudima oko sebe za koje smatramo da su doveli do toga, ili eventualno znamo kritizirati sami sebe. Ako nam činjenica da nismo nešto uspjeli nije previše bitna osećat ćemo se bolje. No, ne trebamo

Koliko puta tijekom života pomislimo kako smo samo putnici na ovoj zemlji. Prođu nam kroz glavu misli da je sve prolazno, kratko, da ima mnogo boli, tuge i poteškoća. Tada gledamo ljudskim očima, i tada vidimo ograničeno. Gledamo ono što je