Virus ljubavi

Kako smo u zadnje vrijeme mnogi u karanteni, ili bar imamo slobodno veče kod kuće, imamo i više vremena za posvetiti se sebi i nama dragim osobama. Umjesto paničariti, bojati se, strepiti, treba da imamo vjere, nade i strpljenja.

Vijesti o nekom virusu u Kini i nisu nas nešto uzdrmale. Ah, pa to su opet oni Kinezi! Promatrali smo što se tamo događa, ni ne sluteći da ćemo ubrzo i mi biti u sličnoj situaciji.

I onda, što činiti? Odjednom staju mnoge aktivnosti. Čini nam se da staje svijet. Staju naše žurbe, naše utrke sa novcem, poslom, vremenom. Ali, sada čujemo cvrkut ptica, žubor rijeke. Avioni nam više ne zaklanjaju sjajne zvijezde na nebu. Došlo je vrijeme da otvorimo oči svoga srca i slušamo tišinu.

Ali najveća tišina, koja boli, to je tišina u mojoj crkvi. U vrijeme Korizme, pokore i intenzivnije molitve, tako naglo, iznenada, baš na svetkovinu svetog Josipa, zaštitnika hrvatskog naroda – crkve su utihnule. Ono nama vidljivo je utihnulo. Ne znam kada ću ponovo sjesti u moju klupu, kada ću vidjeti bake koje mi se uvijek obraduju, ni kada ću se slijedeći put pričestiti. No, to je ono vidljivo. Izgleda da je došlo vrijeme da izgradimo crkve u sebi, u svom srcu i duši. Da slušamo tišinu, osjetimo je, i prepoznamo Božji glas.

Pored svih loših stvari koje je sa sobom doneo (tj. odneo) ovaj virus, ipak tu ima i mnogo toga pozitivnog. Ja ga nazivam virus ljubavi. Jer vjerujem da je mnoge od nas ponovo spojio, doveo do još većeg zajedništva i ljubavi. I vjerujem da sve te osobe jedva čekamo zagrliti kada sve ovo prođe.

To je Bog i hteo, da nas spoji. On je svoj virus ljubavi širio cijeli svoj život. Propovjedao, naučavao, ozdravljao. Bio je blizu svakom gubavcu. I kada je stao Njegov zemaljski život na drvetu križa, nastao je novi, vječni život, koji i poslije 2.000 godina širi svoj virus ljubavi. Jer – neke stvari počinju tek kada sve stane!

Jelena Pinter