Mjesečna duhovna obnova svećenika Srijemske biskupije

Svećenici srijemske biskupije, zajedno sa svojim biskupima okupili su se na redovitu duhovnu obnovu 15. travnja u Srijemskoj Mitrovici, prenose mrežne stranice Srijemske biskupije.

Obnovu je predvodio vlč. Andrej Đuriček, penitencijar beogradske katedrale Uzenesenja BDM.

Voditelj je razmatranje započeo kratkim podsjećanjem na protekle duhovne obnove i naglaske koje je tada imao. Tema je ovoga puta bila: Zajedništvo u Crkvi, posebno u svjetlu Biskupske sinode o sinodalnosti.

Voditelj je podsjetio prisutne na dokument: „Radost evanđelja“, posebno na onaj dio koji govori o svećeničkom pozivu i poslanju.

Danas se na osobit način otvaraju pitanja smisla svećeničkog poziva u današnjim okolnostima. Suvremeni čovjek u religiji traži isključivo duhovno blagostanje i svojevrsni relaks, a svećenik bi trebao biti neki guru. To je prva opasnost krivog poimanja i življenja svećeničkog poziva. Druga opasnost je svećenik sakralni birokrat: navezan samo na institucionalnu, pravnu strukturu. Treća opasnost je da se Crkvu shvaća kao muzej koji izlaže samo neke povijesne artefakte. Važni su samo ceremonije i obredi, koji su lijepi ali nemaju utjecaja na život.

Voditelj je citirao Ivanovo evanđelje, gdje Isus poručuje farizejima i svećenicima svoga vremena: Ne tražite slavu Božju, nego svoju slavu.

Opasnost za svećenika je da traži samo svoju udobnost i fokusiran je samo na sebe, te bježi od zajedništva. Danas se i kod svećenika zamjećuje pretjerana briga za čuvanje privatnog prostora, slobodnog vremena. To dovodi do krize identiteta, jer svećenički poziv doživljava kao svoju privatnu stvar i kao da nema veze s drugima.

Iduća opasnost za svećenika je sterilni pesimizam: crkva nije više važan faktor u društvu, ne vide odmah i sada rezultate svoga rada, te to dovodi do razočaranja. U svom pozivu biva razočaran i pesimista. Potrebno je sjetiti se Kristovih i Pavlovih riječi: mi sijemo, ali nećemo puno puta skupljati plodove našega rada. Rađa se sve više i problem uspostavljanja dubljih odnosa - vjernosti, ustrajnost, a to se reflektira i na svećeništvo. Smanjena sposobnost podnošenja boli, podnositi svoj križ.

U svemu ovome svećenik se osjeća konfuzan, te se rađa pitanje: kakva je svećenikova uloga u svijetu? Što je suština svećeničkog zvanja? Tko je svećenik? Čitanje iz Djela apostolskih na svojevrstan način daju odgovor. Govoreći o izboru đakona, sveto pismo veli da se (Apostoli) svećenici trebaju posvetiti molitvi i posluživanju Riječi (Riječi pisano velikim slovom). Ima ono nešto što možemo zanemariti, a opet ono što nikako ne smijemo zanemariti. Lik, osoba Isusa Krista je središte svećeničkog života. Više vas ne zovem slugama, nego prijateljima. To je Magna karta svećeničkog života. Važno je uvijek iznova vraćati se ne trenutak polaganja ruku. Trenutak kada je na osobit način doživljen susret s Kristom. Treba njegovati taj događaj, ne zaboraviti. Biti sa Kristom kao s prijateljem. Krist uvodi u ono što je najdragocjenije a to je sinovski odnos s Bogom. Zajedništvo s Kristom se ostvaruje kao nasljedovanje. Tek imitirajući Krista svećenik postaje više svoj i originalan.

Važno je promatrati lik Isusa Krista: Krist kao Sin i Krist kao brat. Krist je biće zajedništva i dijaloga. Svećenik postaje biće za druge, poput Krista. Svećenički poziv je officia amoris, služba ljubavi koja vodi prema ostvarivanju zajedništva, zajedništva s Bogom, jednih s drugima i kao dionici Božjega naroda.

Duhovna obnova nastavila se klanjanjem i molitvo u katedrali sv. Dimitrija, te druženjem kod bratskoga stola u župnoj kući.