Započele duhovne vježbe za Rimsku kuriju

Propovjednik Papinske kuće o. Roberto Pasolini, OFMCap., u nedjelju 9. ožujka, prvo razmišljanje na ovogodišnjim duhovnim vježbama za Rimsku kuriju posvetio je temi: „Kraj će biti početak“. Informativna katolička agencija donosi prijevod sažetka navedenog razmišljanja koji je objavljen na mrežnim stranicama Vatican News.

Vjera Crkve, utemeljena na Kristovu uskrsnuću, uvijek je nudila svijetu nadu u život nakon smrti. Međutim, s vremenom je to obećanje izblijedilo i danas se više ne osporava koliko se ignorira. Pred tom ravnodušnošću vjernici su pozvani ponovno otkriti vrijednost i ljepotu vječnog života, vraćajući mu pravi smisao. Ova je zadaća još hitnija u ovoj Svetoj godini Jubileja i tijekom duboke patnje koju Sveti Otac proživljava.

Putovanje tijekom duhovnih vježbi o vječnom životu na koje želimo krenuti nadahnuto je kršćanskom objavom. Počinjemo pozivajući se na neke odlomke iz Katekizma Katoličke Crkve (KKC), koji nudi razumljiv sažetak teološke misli. KKC ne predstavlja smrt kao kraj, već kao prijelaz u vječni život, u zajedništvu s Kristom. Ovaj koncept je ukorijenjen u Poslanici Rimljanima, gdje sveti Pavao potvrđuje da smo kroz krštenje ujedinjeni s Kristovom smrću i uskrsnućem, čime dobivamo pristup novom životu.

Prema KKC, smrt je trenutak kada se događa Posljednji sud koji ocjenjuje prihvaća li se ili se odbija Božja milost. Međutim, spasenje nije rezervirano samo za one koji su formalno upoznali Krista: Drugi vatikanski koncil potvrđuje da oni koji iskreno traže Boga slijedeći svoju savjest mogu također postići vječni život. KKC naglašava da se Posljednji sud ne temelji samo na vanjskim djelima, već na proživljenoj ljubavi, ponavljajući misao sv. Ivana od Križa: „U večeri života bit ćemo suđeni po svojoj ljubavi.“

Konačna sudbina čovječanstva sastoji se od tri mogućnosti: raj, vječno prokletstvo (pakao) i konačno pročišćenje (čistilište). Raj predstavlja potpuno ispunjenje ljudskog bića, vječno zajedništvo s Kristom u kojem svaka osoba pronalazi svoj pravi identitet. Pakao se, pak, opisuje kao konačno odvajanje od Boga, ali Crkva nikada nije sa sigurnošću izjavila da je netko tamo. Konačno, čistilište se smatra procesom čišćenja za one koji, iako u Božjoj milosti, još nisu spremni za nebo. Možda upravo u ovoj posljednjoj „sudbini“ nalazimo izvornost kršćanske objave. Mogućnost posljednjeg „trenutka“ pročišćenja je prilika da se potpuno pomirimo s Božjom beskrajnom ljubavlju.

Promišljanje Crkve o vječnosti života nema za cilj ulijevati strah, već hraniti nadu, naglašavajući da naša sudbina ovisi o slobodi koju smo odlučili živjeti u ljubavi. Istinsko pročišćenje ne sastoji se u tome da postanemo savršeni, već u potpunom prihvaćanju sebe u svjetlu Božje ljubavi, prevladavajući iluziju da moramo biti „nešto drugo“ da bismo zaslužili spasenje.

Često smo opsjednuti potrebom da budemo savršeni, no Evanđelje nas uči da prava „nesavršenost“ nije krhkost, već nedostatak ljubavi. Čistilište možemo smatrati konačnom prilikom da se oslobodimo straha da mu nismo dorasli, da s vedrinom prihvatimo tko smo, pretvarajući to u prostor odnosa i zajedništva s drugima. Čistilište možemo shvatiti kao „trenutak“ u kojem konačno prestajemo pokušavati nešto dokazati Bogu i jednostavno dopuštamo da budemo voljeni.

Vječnost, dakle, nije samo buduća nagrada nego stvarnost koja počinje ovdje, u mjeri u kojoj učimo živjeti u ljubavi i zajedništvu s Kristom. U konačnici, naša sudbina nije zapisana u strahu nego u nadi. Smrt nije poraz, već trenutak kada ćemo konačno ugledati lice Božje i otkriti da je kraj… bio samo početak.